(...) U ciklusu ljudi koji gledaju more, seriji fotografija koje nastaju na uobičajen način kontinuiranog snimanja jedne svakodnevne situacije na koju se nailazi na putu od Galerije do Grada i natrag, još jednom posrijedi je nestanak postojećeg u mogućem; ono što Maračić fotografira tek je čista mogućnost; mogućnost zaustavljanja, mogućnost sjedanja na ispražnjenu klupu, mogućnost promatranja, možda i uživanja u pogedu. Ljudi koji tu mogućnost realiziraju, snimateljevi su suradnici; umjesto lica, oni mu okreću potiljke, skrivajući pogled, razumijevajući autorov i prikrivajući vlastiti stid; posramljenost zbog uživanja u pogledu, intimne izručenosti ljepoti. Jer trenutak u kojem se postaje receptivan za ljepotu uvijek je trenutak subjektivnog nestanka u mogućem, trenutak desubjektivacije; i upravo zato, taj moment ne može nositi lice osobe, već samo biti skriven iza potiljka. Dakako, i potiljci otkrivaju, ali tu već počinje latentna komedija; iz frizura ili rekvizita moguće je nagađati vrline i mane, iz načina na sjedenja - odnos para, itd., ali to je već dio neke druge priče; u ovoj, priči o pogledu, svi ti komični ljudi na trenutak su osjetili stid pred onim što gledaju. (...)