1997 ¦ stablo | the tree
U Zagrebu, u Ilici, između broja 172 i 176, uz sam rub pločnika, u ravnini kuća raste jedno stablo. Godinama i desetljećima ono je služilo kao stup, potporanj na koji su se naslanjali temelji i ograde, konkretno, sve donedavna, ograda terase jedne pizzerije. Stješnjeno i ranjavano okolnim instalacijama, stablo se branilo tako da je svojim rastom obavijalo različite materijale, gutajući ih, savijajući ih i podižući, a pritom je deformiralo i svoj vlastiti.
Danas, ograde su uklonjene, ali u stablu su se zadržali fragmenti stranih tijela: željezneih šipki,žica, betona keramičkih pločica... Doima se poput živog objekta, istodobno organizma i artefakta u kojem se na najdrastičniji način suprostavlja priroda i tehnologija. ..
Doživljavam ga, dakle, ne samo kao trivijalnu ekološku činjenicu, već i kao materijalni rezultat neplaniranog eksperimenta s mogućnošću opstanka, kao predmet nabijene metaforike i bogatog asocijativnog potencijala, kao posebnu plastičku vrijednost. Zapravo, riječ je o skulpturi nastaloj bez predumišljaja koju sam jednostavno kaptirao i predstavio u mediju fotografije.
